Maisie, 17, puno opušaka na površini radnog stola, nijedan nije prenesen mojim ustima, ali puno crne kave je.
Poderane bilježnice i jedna sobna biljka. Nemojte zaboraviti i zeleni limun u kutu.
Imaginarna sam koliko ste i vi.

x x x

Astrid Wells, the ghost seeker.
Ethan Aris, the demon.

Zalupivši vratima, Astrid uleti u kafić i brzim koracima lagano potrči prema malim stepenicama koje su je vodile prema njihovim privatnim sobama, njihovom prostoru.
Kada uđe u njihovu sobu, uzme komad papirića sa stola i ispiše malu poruku na njega.

Ethan, treba mi malo vremena. Ne boji se za mene. Nemoj mi smetati.

Uzme ju i zalijepi na prednju stranu vrata, pa zaključa ih i nasloni se na njih. Uzme zraka i polako ga otpusti iz svoja pluća, polako zažmirivši sve dok nije ništa vidjela osim crnine koja je obuhvaćala veliku prostoriju.
Uzdahne i pokuša razaznati mutne oblike koji su se vrzmali oko nje, ali nisu ju dodirivali, jer su je se bojali.

­­­“Duše, morate se opustiti prije nego što vas pusti ka sebi. Morate mi pomoći, vaša pomoć je nešto što mi je jako potrebno sada, zato vas molim... Budite dobri. Ne činite nikakvo zlo. Ponašajte se. A onda ću vam pomoći kako god mogu. Obećajem.”

Osjeti kako je zrak odjednom zahladnio, osjeti lagani povjetarac koji je njezinu kosu lagano otpuhao u svim smjerovima, osjeti trnce na svojim leđima.
Znala je da je to njihov način da joj pokažu da se slažu s njom i da će učiniti što god ona bude zahtijevala ili rekla. Ona im se plaho nasmije, pa polagano sjedne na pod, rukama prema dolje, pokušavajući se držati za vlažan drveni parket na podu, jer ono što je namjeravala učiniti je bilo tjelesno ali i mentalno zahtjevno i trebala je svu svoju snagu usredotočiti na ovaj razgovor koji će učiniti s dušama.
Mora prijeći u nesvjesno stanje, biti će u komi par minuta, ali to je bilo neophodno jer morala biti izvan svoga tijela da bude bolje okružena bestjelesnim oblicima koji nisu mogli prijeći u živući svijet.
Bolio je prelazak, jer je ipak bila mrtva na dvije, tri sekunde prije nego što padne u kratkotrajnu komu.

­“Okej”, reče sama sebi. ­­­“Ja to mogu. Već si to radila. Smiri se, Astrid. Hajde...”, pokuša se opustiti ali nije mogla, nešto ju je mučilo, valjda otkriće koje je pronašla na zadnjoj stranici stare knjige. Ali morala je zaboraviti na to, morala je obaviti svoju dužnost sada. Nema vremena za razmišljanje.

Zatvori svoje oči, opusti svoje tijelo, počne duboko disati. Uspijet će, osjećala je to u svojim kostima.

­­­“I moji snovi, oni su stvarnost. I moji strahovi, oni su stvarnost. I moje oči, što vide, vide stvarnost. Sve to postoji”, izreče mantru koja je uvijek djelovala prije nego što je upala u besvjesno stanje.

Uskoro je gledala svoje beživotno tijelo ispod sebe, njezina duša viseći u zraku. Rastegne se, ispruži svoje ruke i noge, razgiba svoj vrat i sagne se unatrag. Osjećala se malo bolje nakon vježbe. Osjećala je krv u svojim prstima, ali nije osjećala svoje bilo niti neprestano kucanje svojeg srca. Duboko udahne ali ne osjeti zrak u svojim plućima.

“Dobro onda”, ona reče. “Sada kada sam ovo obavila mislim da je vrijeme da se pojavite.”

Jedna po jedna, sivkasto-crna masa bi joj prilazila, duša po duša ju je okruživala. Njihova lice koja su više nalikovala samo na obrise, bez očiju, noseva, usna, uši, njihovi dugi krakovi umjesto udova, bez dlanova ili stopala, njihovo tijelo bez ikakve sličnosti ljudima. Samo mase bez oblika, plutajući u zraku, ne osjećajući ništa. Zauvijek izgubljeni, ali zarobljeni.

“Tragač nas je posjetio. To se ne događa često”, glas progovori iz jednog tijela, ali Astrid nije mogla reći koje, jer ni jedna usta se nisu pomaknula. Dubok, muški glas koji je odzvanjao o njezine uši, ulazio u njezinu samu srž. Hladan, bezosjećajan. Strašan.
“I to se mora dogoditi, zar ne?” ona upita skupinu. “Nije ovo prvi put da ja to radim, ne bojte se. Znam kako pobjeći, znam što moram učiniti da vas uništim.”
“Ali onda bi uništila i sebe, zar ne?” skupina odgovori jednoglasno. Ona zadrhti.
“Istina, ali ako je to potrebna žrtva, ju ću to biti.”
“Astrid Wells, ti ni ne znaš koliko si poznata u Sjenosvijetu. Ne znaš kakvu reputaciju imaš tu među nama. Tvoje sposobnosti... Mnogo su jače nego od ijednog tvojeg pretka. Od bilo kojeg Tragača zapravo.”
“Znam, znam”, ona reče, jer nije voljela govoriti o svojim sposobnostima, o svojem dosijeu uspiješnih misija. “Djevojka koja je utapala demone.”
Oni se jednoglasno nasmiju, jeziv zvuk.
“I o tome smo čuli. Styx se tresao, rijeka je podivljala zbog turbulencija koje su dogodile poslije toga.”
“Mogu biti i gora od toga”, ona reče, gledajući u svoja stopala, koja su bila vidljiva. Priča da duhovi nisu imali stopala je bila neistinita, jer svatko je gledao u svoja stopala. Svatko ih je upamtio.
“Znamo”, njihov glas zgromi. Ili je to bilo više glasova. “Ali, što li želiš od nas, Tragaču?”
“Ništa posebno, zapravo. Treba mi samo pomoć i vođenje.”
“Želiš pronaći utvare, zar ne Astrid?”
Ona samo slegne ramenima. “Da.”
­­­“Riskantno”, oni reču.
“Da, ali to je neophodno. I želim to napraviti, moram riješiti to prije nego što eskalira u još već problem.”
­­­“Riskantno. Morali bismo raspraviti to. Možeš li pričekati par trenutaka?”

Ona kimne glavom a jedna od sjenka joj prijeđe i rukama joj preklopi uši na djelić sekunde. Kada ih je odmaknuo, nije ništa čula. Oglušili su ju, ona shvati i pokuša otvoriti usta, ali ni to joj ne uspije. Znači, ne može niti čuti niti reći išta. Divna. Ona sjedne na poluzrak i dalje lebdeći, samo sjedeći na turski način. Godilo joj je da malo opusti mišiće.

Duše su užurbano letjele jedna oko druge, vjerojatno vičući jedna na drugu, pokušavajući se složiti da li da joj pomognu ili ne. Neke duše su treperile, bile su nervozne. Druge su bile bijesne, udovima mašući i pokušavajući se dogovoriti.
Nakon nekog vremena su se smirili i jedna sjenka je opet došla do nje i vratila sluh i sposobnost govora.

­­­“Dogovorili smo se, Tragaču. Povest ćeš jednu dušu natrag u svijet živućih, ona će biti tvoj vodič. Mi drugi nemamo nikakvih zahtjeva, ali morat ćeš nam vratiti uslugu jedan dan, shvaćaš li?”
Ona kimne glavom.
“Dušu koju ćeš povesti sa sobom trebaš vratiti u njezino ljudsko tijelo. Pronaći ćeš ga, ne brini se”, duše reču kada su primijetile njezin pomalo uplašen izraz lica. “Trebat će ti sve moguća pomoć i snaga da vratiš dušu natrag na svijet. Biti će riskantno, ali to je jedini način kojim ti mi možemo pomoći. Urok za povratak duše ćeš naći u onoj trećoj knjizi o utvarama koja se nalazi negdje. I nju ćeš morati pronaći, da.”
Ona duboko udahne, svjesna svega što mora učiniti da riješi problem koji je postajao svakim mrtvim tijelom sve veći. Morala je prihvatiti inače ne bi izgubila jako snažne saveznike.
“Reći ću da, ali vi mi morate obećati da ćete mi pomagati cijelim putem”, znala je kako je duše lagano odgovoriti od nečega. “I morate biti na mojoj strani.”
“Ne, to ne možemo. Duše su nepristrane. Jedina duša koja će biti na tvojoj strani je ona koju ćeš uzeti sa sobom, jasno? Mi smo ju odabrali jer vjerujemo da smo odabrali dobru dušu koja će biti korisna. Pregovori su gotovi, Tragaču. Prihvaćaš li našu ponudu?” upitaju ju.
“Da, duše. Prihvaćam. I zahvaljujem vam.”
“Duša će biti spremna za dva sata. U to vrijeme ti sve objasni svojem demonu”, oni siknu zadnju riječ. “I pripremi ga. Demoni i duše nisu na najboljim uvjetima.”
“Shvaćam”, ona kimne glavom i odmakne se dva koraka. Pogleda u bijeli strop Sjenosvijeta i ispijeva drugu mantru.

“I u tamu se vraća, tamu svijeta koji nije jedini. Vraćam se na svijet u kojem sam rođena, u kojem živim. Vraćam se u tamu jer iz tame... sve proizlazi.”

I u sekundi je bila natrag u svojoj spavaćoj sobi, ruke i lice znojne, vlažna leđa lijepljeći se uz majicu. Uzdahne i nasmiješi se. Pogleda sat na malom noćnom stoliću pokraj bijelog francuskoj kreveta. 21:43. Došla je doma u 18 i nešto. Tri i pol sata. Toliko je prošlo. Toliko je bila u Sjenosvijetu, toliko je bila...
Ubrzo shvati da nije znala ništa o Ethanu. Uspaničeno se podigne na noge, otvori vrata i nađe potpuno budnog Ethana na ulaznim vratima. Baci mu se oko vrata i uzdahne ponovno. On ju oprezno obujmi svojim rukama, a nakon što ju je zagrlio, zabije svoju glavu u udubinu pokraj njezinog vrata, nešto što je uvijek radio.

“Vratila si se”, šapne. “Hvala bogovima. Sljedeći put molim te ostavi vrata otvorena, umro sam od straha.”
“Ne boj se”, ona mu reče. “Sve je riješeno. Ili će barem biti ubrzo.”
On ništa ne reče samo ju jače stisne uz sebe. “Sada nisu važni problemi. Sada si važna ti”, on joj reče i oboje ih, nju doduše noseći u zagrljaju, odnese prema krevetu.

Ona, na leđima sada pogleda njegove tamne oči i pogleda joj odluta prema njegovim usnama. Ne sjeća se kada ga je zadnji put poljubila, premda je znala da je to učinila to isto ujutro. On ju je isto promatrao, njezino umorno lice koje više nije bilo one zdrave boje koje je prije bilo.

­­­“Pogledaj samo te podočnjake”, on reče i jagodicom prsta prijeđe preko mjesta ispod njezinih očiju. “Trebala bi se naspavati, Astrid.”
“Znam”, ona prizna i dalje gledajući njegove usne, pažljivo promatrajući ih kako se miču dok on govori.
“Gledaš mi usnice, ludo. Zašto?” primjetio ju je, k vragu.
“Želim te poljubiti”, ona mu reče iskreno.
“Također”, on joj reče i nagne se prema njoj, njezina bedra pod njegovim rukama. Njegova kosa joj padne na lice a ona se zahihoće.

Polako je spustio svoje usnice na njezine i počeo ju je ljubiti, polagano, kao da želi otegnuti svaki dodir, svaki poljubac. Ali ona je željela brže, zato ga uhvati za zatiljak i povuče ga bliže njoj, njegov jezik brzo istraživajući njezine usne. Ona uzdahne pa mu odgovori, ljubeći ga sve žustrije, sve napetije. Ugrize ga za donju usnu a on zastenje, njegove ruke sada potanje prolazeći ispod njezine majice. Njihove usne nisu silazile jedne s druge.
On joj uhvati lijevu dojku rukom a ona uzdahne ponovno i otvori svoje oči. Njegove gladne oči su ju promatrale a ona samu kimne u grču.
Brzo je poljupcima sišao s usna, preko vrata, na prsa i na njezinu bradavicu. Ona se uhvati za zaglavlje kreveta kada su njegove usne dotaknule njezinu bradavicu, a potom njegov jezik.

“Želim poljubiti svaki djelić tebe.”
“Nitko ti nije rekao da ne smiješ”, ona mu reče, pa jaukne strastveno.

Njegove su usne putovala po njoj, a ona se topila pod njim. To je ono što joj je trebalo, pažnja i strast. Voljela ga je zbog toga.
Ljubio ju je dugo vremena, njegove usne i jezik šaljući trnce po njezinoj koži, ali nakon nekog vremena on je prestao i samo ju je poljubio u čelu i stavio svoju glavu na njezin trbuh. Ona se igrala s njegovom tamnom, mekom kosom, preumorna za bilo što drugo. Obučena samo u svojim gaćicama i širokoj majici, tako je i zaspala, premda joj i dalje u glavi bio zadatak koji je trebala obaviti prije nego što duša dođe. Ona, premorena, svejedno zaspi.

komentari