1. dead body.
15.05.2011. (nedjelja), 16:36
Ruka je nehajno visila s hladnog čeličnog stola. Bila je blijeda, točno kako bi trebala mrtvačka ruka izgledati.
Astrid je bila naviknuta na takve prizore, mrtvačka tijela i oštar zadah truleži. To joj je i u ostalome bio posao, to je znala.
Ime joj je bilo Laura Gabell, imala je samo 16, ali hajde, i ona je bila mlada također, tako da je tu cijelu situaciju gledala nekako ravnodušno, znajući da bi to mogla biti i ona.
Oči su joj bile spaljene i sada su crne dublje bile usmjerene u Astrid. Malko se trznula ali se približila tijelu.
Polagno ju je podigla, držući rame i osjetila kvržicu na mjesto gdje položila prst.
Bolje je pogledala i ugledala male rogiće, a odmah je znala što to znači.
Odmaknuvši kestenjasti pramen s lica, sagnula je mrtvo tijelu u struku i promatrala leđa mrtve djevojke.
Mogla je vidjeti već odavno utisnute ostatke Enochian jezika, vjerovatno dok je bila beba, jer se ipak isperu s kostiju ali nikad ne odlaze. Zato je vjerovatno i mrtva danas.
Leđne kosti su joj se normalno granale sve dok nije vidjela druge kosti. Bile su vidljive jedino njoj, i njezinoj vrsti, krilate kosti koje su trebale probosti kožu.
Nasreću, puno njih umre prije nego što prođe cijela preobrazba.
Ona vrati pažljivo, ne proizvodeći zvuka s nekim sanjivim izrazom na licu, djevojku u prvotni položaj i postavi ruku da visi.
Lagano, opet, kao da njeguje bebinu kožu kada spava ili tek naslikano platno ona stisne svojim jagodicama očne šuplje.
Gledala je taj prijelaz, kao i svaki put, kako izvlači vlastitim prstima, vlastitom snagom, nečiju esenciju.
Prvo je bila mala maglica, sivkaste boje, prijelaz se brzo dogodio i maglica je postala težak crni zrak, koji ju je gušio. Naravno nije joj mogao ništa učiniti, ali je bilo teže disati.
Nekad su boje bile lijepe, i jake nekad odveć tamne i depresivne. Svaku boju bi vezala s osobom, i njihovim osobinama, prenosila bih na drugu stranu.
Posjela se u jednu stolicu skroz na kraju tramvaja i vrtila prst oko prsta, dok su se ljubičasta i plava boja iz njezinih jagodica mjenjale i spajale.
Za nekoliko dana će i nestati, možda će čak i malo peckati, a ljudi će je gledati sa čuđenjem, jer ipak tako žive boje, na prstima sedamnaestogodišnjakinje s kestenjastom kosom, koja bi, ako ju gledate s drugog kuta bila crvena i sa kristalno plavim, sivim očima, kako ih je Ethan prozvao, nemoguće je imati na prstima.
Astrid je bila naviknuta na takve prizore, mrtvačka tijela i oštar zadah truleži. To joj je i u ostalome bio posao, to je znala.
Ime joj je bilo Laura Gabell, imala je samo 16, ali hajde, i ona je bila mlada također, tako da je tu cijelu situaciju gledala nekako ravnodušno, znajući da bi to mogla biti i ona.
Oči su joj bile spaljene i sada su crne dublje bile usmjerene u Astrid. Malko se trznula ali se približila tijelu.
Polagno ju je podigla, držući rame i osjetila kvržicu na mjesto gdje položila prst.
Bolje je pogledala i ugledala male rogiće, a odmah je znala što to znači.
Odmaknuvši kestenjasti pramen s lica, sagnula je mrtvo tijelu u struku i promatrala leđa mrtve djevojke.
Mogla je vidjeti već odavno utisnute ostatke Enochian jezika, vjerovatno dok je bila beba, jer se ipak isperu s kostiju ali nikad ne odlaze. Zato je vjerovatno i mrtva danas.
Leđne kosti su joj se normalno granale sve dok nije vidjela druge kosti. Bile su vidljive jedino njoj, i njezinoj vrsti, krilate kosti koje su trebale probosti kožu.
Nasreću, puno njih umre prije nego što prođe cijela preobrazba.
Ona vrati pažljivo, ne proizvodeći zvuka s nekim sanjivim izrazom na licu, djevojku u prvotni položaj i postavi ruku da visi.
Lagano, opet, kao da njeguje bebinu kožu kada spava ili tek naslikano platno ona stisne svojim jagodicama očne šuplje.
Gledala je taj prijelaz, kao i svaki put, kako izvlači vlastitim prstima, vlastitom snagom, nečiju esenciju.
Prvo je bila mala maglica, sivkaste boje, prijelaz se brzo dogodio i maglica je postala težak crni zrak, koji ju je gušio. Naravno nije joj mogao ništa učiniti, ali je bilo teže disati.
Nekad su boje bile lijepe, i jake nekad odveć tamne i depresivne. Svaku boju bi vezala s osobom, i njihovim osobinama, prenosila bih na drugu stranu.
Posjela se u jednu stolicu skroz na kraju tramvaja i vrtila prst oko prsta, dok su se ljubičasta i plava boja iz njezinih jagodica mjenjale i spajale.
Za nekoliko dana će i nestati, možda će čak i malo peckati, a ljudi će je gledati sa čuđenjem, jer ipak tako žive boje, na prstima sedamnaestogodišnjakinje s kestenjastom kosom, koja bi, ako ju gledate s drugog kuta bila crvena i sa kristalno plavim, sivim očima, kako ih je Ethan prozvao, nemoguće je imati na prstima.
“Kako je prošlo?” upitao ju je čim je nogom ušla u poluprazan kafić.
“Ne znam. Ovo postaje sve bizarnije Ethane. Kao cijela četa su se raširile, a ja, jedina zapravo moram to sve spriječiti”, glas joj je bio dubok, nekako grub ali tih, pa je ispao nježan i mio, s ironičnim završecima koje Ethan nije volio.
“Hej, hej”, priđe joj bliže i zagrli, “Sve će biti okej. Vjerovatno je slu-”
Odmakne se od njega. “Ne, nemoj mi reći da je to slučajnost. Sjećaš li se Venecije? Djevojka s tetovažom krila, i to crnom tekućinom iscrtana, na goloj koži... Hej! Pogledaj me Ethan! Ovo je stvarnost! Nešto loše, jako loše se događa a ja ne smijem samo sjediti ovdje. Zapravo to je jedina stvar, koju smijem raditi.”
Ethan je gledao u pod, posramljen. Znao je da Astrid ima pravo.
“Da sjećam se Venecije. I sve te krvi na njezinim leđima, ostavljen gola, potrbuške položena u gondolu. I Pariza također. Djevojka si je sama izvadila oči, a leđa su joj bila išibana.”
Sjećala se i Astrid, kao i dječaka sa crnom kosom, koji je držeći svijeću na prozoru, molio se i gledao što se događa.
Poslije, kada je policija otkrila tijela, Astrid je bila prisiljena potiho otići do groblja, iskopati grob i prenesti djevojke na drugu stranu.
Najapsurdnija stvar je ta da Astrid nije ni vjerovala u boga, vraga, pakao ili raj.
Sposbnosti koje ima, koje koristi, posjeduje od djetinjstva kada je gledala zamagljene siluete duhova i slušala njihove priče, završetke i opise smrti.
Astrid ih se nije bojala, postali su joj svakodnevnost, sve dok jednog dana nije prenijela jedan duh na drugu stranu. Boja na rukama su bile krvavo crvene, boje koje se Astrid sjećala kao boje na ožiljicima kada je padala ili rezala rajčice i jagode.
Sjećala se i lica, zgroženog lica njezine majke dok je pokušavala maknuti boju, histerično trljajući sve dok Astridine ruke nisu imale ožiljke, koji su začudo brzo zacijelili.
Trljanje boja s ruka je i dalje bila grozna njezina navika, pa joj je Ethan svaku večer, misleći da ona spava, mazao ruke sušenim mlijekom.
“Hoćeš li nešto piti?” upita ju, želeći izgladiti posljedice njihove svađe.
“Ne”, odgovori mu odmahnući rukom “Idem gore spavati.”
Bilo je već kasno, nebo je bilo posuto zvijezdama, i dok je Astrid lijegala u svoj krevet, posjeti samu sebe da bi već jednom, trebala otići u Knjižnicu.