“Duhovi nas uvijek okružuju i ljudi ih često zamijene za sjene i misle da su trikovi svjetla, kažu da ih vid vara. Ali oni nas okružuju i gotovo je nemoguće obuzdati toliki broj neotpremljenih duša na drugu stranu”, pisalo je u uvodu.
Astrid sumnjičavo pogleda u bijelu stranicu na kojoj su se sjajno sjajila isprintana slova.
To što je pisalo nije bila istina.
Duše uvijek okružuju mrtve ili svoja mrtva tijela, a ne žive a postaju duhovi tek kada ih se ne prenese na drugu stranu u određeno vrijeme.
Zatvori knjigu i pogleda u naslovnicu, pokušavajući pronaći ima autora. Bezuspješno.
Seeker, je bilo sve što je pisalo na naslovnici, lijepa srebrena Enochian slova urezana u tamnu kožu.
Iziritirano izdahnuvši i umalo bacivši knjigu negdje daleko, Astrid shvati da se odgovor nalazi točno ispred nje. Brzo uzme knjigu, grčevito ju stisne uza se i krene prema izlazu kafića. Noir je bio kafić Ethanovog oca, lijepi, boemski i širokih zidova prekrivenim slikama, citatima i bogznačime što su ljudi ostavljali tijekom godina, mjesto u kojemu je Astrid provodila najviše vremena.
Točno ispred izlaza ispred nje se materijalizirao Ethan, njegova demonska snaga na vidjelu, uhvati ju za mišicu i zabrinuto ju pogleda.
“Smiješiš se”, pogleda ju od glave do pete, njezinu tamnu crno-crvenu kosu koja je nemarno padala u velikim kovrčama, crno-plave na prugice Startasice i veliku kožnatu knjigu u rukama, pokušavajući naći nešto, bilo što što nije pripadalo njezinoj pojavi. I tada ga primjeti.
Mali gotovo nevidljiv ključić na tankom srebrenom lancu oko njezinog vrata. Glava ključa je bila prelijepo urešeno srebro i podsjećalo ga je na neko sitno cvijeće, kao i vitlice koje su se motale oko rupice gdje je prolazio lanac.
“Je li to postao grijeh? Ako je, nisam znala!” nasmije se još šire, nešto što je ona radila jako često i baci mu se oko vrata. On omota svoje ruke oko njezinog struka, stisnuvši je još više i zabivši svoju glavu u njezinu kosu.
Mirisala je na med, kupine i gerbere i tako ga je posjećala na prve dane njihova poznanstva, na proljetne piknike i dugačke šetnje pokraj rijeke.
“Predivna si kada se smiješiš”, pomakne zalutali nestašni pramen njezine oštre na dodir kose, iza uha i poljubi joj gornji dio ušne školjke.
Ona, niža od njega negdje dvadesetak centimetara, pogleda ga u oči, i ona primjeti male borice oko očiju. Nestašno uhvati njegov mali metalni piercing pokraj obrve i zločesto ga povuče.
On bolno zajuče, a ona se zahihoće i podignuvši svoju glavu, dodirne njegove usne i prijeđe jezikom preko njegovih usnica. Znala je da ga to izluđuje, tako da se i drugi put zahihoće, kada on zastenje, očito uživajući.
On samo spusti svoje usnice na njezine i počne ju polagano ljubiti.
Uvijek su bili dobri u tome, ali kako je na Astridinom umu i dalje bila knjiga, ona je, oblizavši njegov jezik malo žešće, odmaknula se od njega i uhvatila njegove ruke u svoje.
“Otkrila sam nešto važno Ethane. Zato sam sretna. I vjeruj mi, ovaj put znam što moram napraviti.”
“Shvaćam”, sada se i on smijao i pustivši joj dlanove, joj gentlemenski otvori vrata, čekajući njezin mali naklon i izlazak.
Ključ je bio nasljeđe, jedina stvar koju je posjedovala od svojih predaka. Lagano se strese, dodirnuvši kvaku i gurnuvši vrata prema naprijed. Bila su široka, točno njezine visine, tamno-crvene boje i glatke površine.
Na ulasku u Knjižnicu, dočeka ju prilika srcolikog lica i sjajnih očiju. Zapitala se koji joj je ovo već životni vijek, ovoj djevojci koja stoji pred njom.
“Dobrodošla Tragaču.”
Astrid tiho kimne glavom, tajeći gađenje prema ovom mjestu. Mrzila je Okupljališta, ali ova knjižnica je s razlogom bila ovdje u ovom gradu.
Djevojka ju nastavi pratiti kada je krenula u untrašnjost velike, bijele i sjajne Knjižnice. Ovdje je bilo sahranjeno bezbroj tajnih spisa, knjiga ili biločega vezanog uz duhove i vještičarenje i arhiva je uvijek bila zanimljivo mjesto za traženje obiteljskih stabala. Na neki način je voljela ovo mjesto, premda nije bila previše povezana s knjižarama i knjižnicama, premda je bila napadnuta u jednoj. I dalje se sjećala te horde, velike mase crnih, izopačenih lica što su siktali na nju.
Knjige su bile poredane abecednim redom, na širokim sjajno bijelim policama, stolovi su se nalazi u samom središtu okrugle sjajne površine s udobnim bijelim stolicama i bijelim aparatima za kavu, koja je mirisala do nje.
Malo se izdigne na prste, pokušavajući vidjeti koliko ljudi ima između visokih polica i koliko ih sjedi za stolovima.
Čula je tiho šuštanje papira, otvaranje kožnih naslovnica, tiho šaptanje među nekoliko ljudi i korake koji su odzvanjali po staklenom podu.
“Utvare”, ni ne pogledavši djevojku ona reče, prelazeći prstima po bijelim policima. “Želim sve knjige koje imate o utvarama.”
Djevojka sam potvrdno klimne glavom i nestane, njezine tamno zelena suknja se pretvorivši u malu mrlju u daljini.
Astrid iziritarano idahne, mrzeći što se joj Okupljališta uvijek mirisala po novim knjigama i bila tako čista, sterilna. Neljudska.
Sve u vezi njezinog svijeta je bilo takvo. Kontrolirano, pažljivo poredano, bez i jedne mane. Savršen red za savršenstvo.
Djevojka ubrzo dođe, noseći sa sobom samo dvije knjige, podosta debele, ali Astrid nije uspjela spriječiti iznenađenje na njezinim licom i blagu nevjericu.
“T-to-to je sve što imate?” ona promuca i dalje ne vjerujući.
Djevojka se plaho nasmije i reče. “Na sreću da. Vidite, mnogo primjeraka i zapisa o utvarama je bilo uništeno u Velikom požaru u Londonu 1666. godine. Dobro je da smo uspjeli sačuvati ova dva primjerka inače Tragači, Promatrači i Prenositelji ne bi imali dovoljno štiva da nauče čak i osnove o ovim bićima. Ovo je jako povjerljivo i ne smije napustiti ove perimetre, zato ćete ih morati ovdje promatrati.”
Astrid kimne glavom i zahvalno primi dvije knjige u svoje blijede ruke. Brzo se posjedne na jednu od stolice, sada pucajući od znatiželje lagano položi knjige svaku sa svoje strane. Uzme od s lijeve koja nije imala naslov na sebi samo mali gotički križić na sredini kožnate presvlake.
Zanimljivo, pomisli i namršti se, obrve skupljene, usnice stisnute.
“Zovite me ako trebate pomoć!” djevojka joj dovikne a ona ju otpusti zamahom ruke i posveti se tekstu ispred nje.
Sa svake strane ogromnog teksta se nalazila mala sličica, u crno-bijeloj tehnici, crveni rubovi oko nje. Tekst je bio ručno ispisan, zanimljiv rukopis pisca, ali podosta malen ma ga je teško uspijevala pročitati. Ipak dozove djevojku i pristojno ju zamoli da joj posudi povećalo da pokuša bolje pročitati tekst. Djevojka je samo kimnula glavom i ubrzo se vratila sa starinskim povećalom crnog ruba i sa srebrnim vitlicama na dršku.
“Ovo povećalo je starije od mene, tebe, zapravo od svih ljudi ovdje, čak i kad se zbroje godine”, šapne joj u uho a nju prođu trnci i ona se lagano strese. Djevojka se zahihoće i napusti ju.
Vrtila je stranicu za stranicom, prateći svaku riječi i izraz, pokušavajući zapamtiti što više moguće. Zapisivala je kratke natuknice, skicirala je čudovišta, pokušavala opisati njihov izgled, njihove oči...
Uskoro je imala pet punih A4 papira važnih informacijama o ovim stvorenjima koji su bili krivi za gotovo pa sve promjene u poretku između mrtvih duša i živećih. Imala je dovoljno informacija, znala je dovoljno da može pronaći njihova sastajališta i da ih uspije ispitati i saznati zašto ovo rade.
Okrene zadnju stranicu druge knjige i ugleda mali natpis na dnu stranice. Uzme povećalo i postavi ga nad natpisom pokušavajući razaznati što piše.
‘Čitaš li ovo, znaj da si u velikoj opasnosti. Velike i grozne stvari će doći, moraš biti pripreman. Postoji još jedan svezak o utvara, mnogo mračniji i strašniji od ova dva. Pronađi ih, seekeru. Inače nećeš uspijeti.’
Astrid zadrhti i okrene se oko sebe, pažljivo pogledajući svakog čovjeka, ženu, muškarca koji je sjedio oko nje. Odmahne glavom ali opet zapiše poruku na mali komad papira, zatvori knjigu, strpa papire u svoju torbu, vrati stolicu na svoje mjesto kada se dignula, potrči do izlaza, mahne djevojci i izađe iz Knjižnice. Mrzila ih je još više nego ikad. Ali ne da ih je mrzila, već ih je se i bojala.